Sve što je lijepo i dobro, brzo prođe. Tako su brzo prošli Božić, a s njime i usko vezani blagdani poput Marnije Bogorodice na Novu godinu. Neke blagdane koji su već iza nas, rado pamtimo po koječemu i duže držimo u sjećanju. Prilikom slavlja prevladava posebno raspoloženje, jer imamo nečega, čega se ne može naći kroz druge dane tijekom godine.
U tim prilikama mnoge se obitelji i njezini članovi nađu zajedno. Razmjene se riječi i doživljaji. U njima postaje razdragano srce djeteta kao i srce mladića i djevojke, srce muža i žene kao i starca i starice. Svi za trenutak zaboravljaju svoje životne brige i teškoće te se predaju trenutnoj raspoloženosti.
Zašto su ljudska srca u tim prilikama razdragana i osobito raspoložena, što posebno dolazi do izražaja kod blagdana Božića? Ponajprije jer je Božić blagdan zajednice, zajedništva i obitelji. Na stolu se nađe nešto bolje za jelo, nego nekih drugih blagdana u godini. Prostorije mirišu po svježini i lijepim ukrasima, svugdje je ljepši red i urednost, a ljudske riječi postaju toplije i srdačnije, nego inače.
To je blagdan radosti i svjetla koji u pojedince i zajednice, ulijeva romantičarsko ozračje. U ovom blagdanu rađa se nada, da će svakom čovjeku doći dani oslobođenja od duhovnog i materijalnog ropstva. Ljudima se je darovalo nešto nebesko, što ih čini nebeskijima, radosnijima i raspoloženijima, a uzrok tome je božićno svjetlo Djeteta Isusa koje ulazi u ono ljudsko sirce. Koje mu se otvara i dopušta da ga obasja, prosvijetli i vodi svojim sigurnim putem.
Mi ljudi često očekujemo jedni od drugih neke darove i priznanja, osobito u božićnima ili novogodišnjima danima. Veselimo se, kad nam netko nešto pokloni pa makar to ne bilo ništa materijalno, nego možda lijepa riječ ili smiješak. Ali bi se još više trebali veseliti Bogu koji nam je darovao veliki dar, svoga Sina, Isusa. Divan je osjećaj i raspoloženje kad čujemo, da je Bog postao jedan od nas!
On nam tako nije više daleko, ali se mi od njega često udaljujemo. Nudi nam svoju Riječ, a mi je često ne slušamo niti čujemo. Daje nam svoje Svjetlo, a mi mnogi i dalje hodamo u tami ljudskih zabluda i samo ljudskih razmišljanja. Daje nam svoj život, a mi često pribjegavamo smrti, nego istinskom življenju i životu po vjeri. Došao je k nama, a mi, njegova stvorenja i braća, ne primamo ga, niti prihvaćamo njegovu želju i ponudu. Već radije ostajemo, samo na goloj i izlizanoj zemlji.
Druga božanska Osoba, uzela je ljudsku narav, lik čovjeka. U Isusu Kristu, svaki se čovjek koji ga istinski prihvaća, osjeća njegovim bratom i prijateljem. U božićnom vremenu slavimo otajstvo Božjega utjelovljenja. Ali kako ta istina vjere zvuči apstraktno i neshvaćeno, radije govorimo o slavlju rođenja djeteta. To nam je jednostavnije, razumljivije i jasnije. Pod tim podrazumijevamo rođenje djeteta „pravoga Boga od pravoga Boga, rođena nestvorena“, kako ispovijedamo u Vjerovanju. Ono je došlo na svijet spasiti nas od uništenja i propasti, kojom nam prijete naši grijesi.
Dolazi ispuniti naše želje za mirom i pomirenjem s Bogom i jednih s drugima. Pred božićnim Djetetom zastajemo i ostajemo bez daha od divljenja, utisaka i osjećaja. Pastiri, jaslice, ovčice, dijete, anđeli i njihova poruka, zvuče nam konkretnije i stvarnije od Ivanovog filozofiranja, koje smo slušali u odlomku današnjega Proslova evanđelja.
Stoljećima su crkveni naučitelji i etolozi, pisali duge rasprave o tome zašto se je Bog utjelovio i postao čovjekom? Nicejsko-carigradsko Vjerovanje veli: da je Sin Božji „radi nas ljudi i radi našega spasenja, sišao s nebesa i postao čovjekom.“ Nadalje govori o Kristovoj smrti, uskrsnuću i proslavi, radi našega spasenja.
Danas ponovno čitamo proslov Ivanova evanđelja, kao i na Božić. Ivan nam tumači što znači da smo spašeni. Vječna Božja riječ – Isus Krist, postala je pravim čovjekom. Došao nas je spasiti na čudesan način. Njegovo spasenje nadilazi sve što su prethodni naraštaji mogli naslutiti i poželjeti.
Mi danas živimo u svijetu i kulturi u kojoj se riječi ne shvaćaju jako ozbiljno. Mnoštvo ljudi upotrebljavaju riječi, ali ih ne smatraju vrijednima. Često smo sa svih strana bombardirani, velikim frazama i besmislenim izričajima. Ne znamo što pravo znače, niti na što se misli pod tim izrazima. Govor i riječi su izgubile na svom značenju te nas ne mogu dovesti niti objasniti srž i značenje onoga o čemu govore.
U Starome svijetu Isusovog i Ivanovog vremena, riječi su shvaćane daleko ozbiljnije. U mnogim kulturama i među ljudima Staroga svijetu, vjerovalo se i ponašalo prema riječima. Smatralo se da riječi u sebi imaju snagu i silu. Prave riječi u ispravnim okolnostima, mogle su dovesti do ostvarenja onoga o čemu se govorilo. Ljudi i danas vjeruju u snagu riječi, kad se od nekih čuje da ih je netko čaranjem – snagom riječi koje kriju snagu i silu urekao.
Židovima koje su upravljene riječi koje smo čuli u današnjem Ivanovu evanđelju, nisu bile strane i apstraktne ove rečenice kao nama danas. Logos – Riječ – Božje riječi! Deset Božjih riječi – zapovijedi, koje je Bog predao Mojsiju vrijede zauvijek. Božja riječ je čvrsta i sigurna te traje zasvagda. U njoj se nalazi sila i snaga stvaranja. Bog u početku riječi pretvara u djelo staranja te svojom riječju stvara svijet.
Ali kako Ivanovim suvremenicima tako i nama, zvuči začuđujuće da bi Božja riječ postala ljudskim bićem – čovjekom. U suočenju s tom stvarnošću, Ivan se udaljava od govora i rječnika svakodnevnice i iskustva. Božja riječ je postala jednim od nas i mi smo vidjeli njegovu slavu.
Promatrajući božićni dekor, jaslice, pastire, ovčice i anđelčiće, nemojmo se zadržati samo na površini i na tim ukrasima. Oni se nalaze oko onoga bitnoga i glavnoga što nam božićno vrijeme želi postaviti u središte slavlja. To je ulazak Boga u svijet i dolazak među nas.
Njegovo postajanje opstaje, dijelom naše svakodnevice i života. Nemojmo ostati na površini događanja, nego zaronimo u dubinu te osjetimo snagu i silu Božje Riječi. Koja postavši čovjekom, počinje svojim svjetlom osvjetljivati naš mračni svijet. To maleno dijete, silna je i snažna stvaralačka i otkupiteljska Božja Riječ. On sam je prisutan među nama za nas. Na nama je da mu budemo vjerni, svjedočeći za njega.
fra Mate Tadić
