Današnje evanđelje donosi nam izvješće o Isusovu prikazanju u Hramu. Josip i Marija odlaze u Jeruzalem izvršiti izraelski zakon, tj. obaviti obred prikazanja prvorođenčeta i obred čišćenja. Luka nam veoma šturo govori o samom tom činu, njega zaokuplja nešto sasvim drugo, točnije netko drugi, a to su starac Šimun i proročica Ana.

 

Jeruzalemski hram bio je središnji hram izraelskog naroda, tako da je pretpostaviti kako se u njemu, za vrijeme Isusova prikazanja, nalazilo prilično mnoštvo levita i hodočasnika. A zašto baš od tog mnoštva Bog odabire starca Šimuna i proročicu Anu da progovore o djetetu? Smatram kako odgovor na to pitanje trebamo tražiti u rečenici: „Ponukan od Duha dođe u Hram.“ Starac Šimun je osluškivao Božji glas, on je vjerovao Bogu te neumorno čuvao nadu dolaska Utjehe Izraelove. Upravo je ta njegova priprema urodila plodom, odnosno iskustvom živoga Boga. To je i poticaj svima nama. Svi mi imamo izbor biti Šimun ili Ana s jedne strane ili ostali hodočasnici s druge strane (ili je bolje reći turisti) koji će izvršiti svoju obvezu. Razlika između njih i ostalih hodočasnika je baš u toj pripremi, tj. pristupu. 

 

Držim važnim zapitati se uvijek o razlozima i pripremama našega odlaska u Božji hram, Božji dom. Postoji li u našemu srcu priprema za susret sa živim Bogom ili tamo idemo jer i drugi tako rade, jer je takav običaj? Postoji jedna velika opasnost, a to je opasnost navike. Mi se sasvim lako možemo naviknuti da svake nedjelje odemo na misu, poslije na piće i sve to okrunimo jednim lijepim obiteljskim ručkom te tako iz nedjelje u nedjelju, a da uopće i ne razmišljamo o onom što činimo. Baš zbog toga je potrebna priprava za svetu misu. Pitanje glasi: Kako pristupamo mjestu gdje je Božja prisutnost posebno naglašena? Odgovor na ovo pitanje možemo djelomično dobiti ako odgovorimo na sljedeće pitanje: Kakav utjecaj na mene ima posjet Božjem Hramu? Kako ja doživljavam taj susret s Bogom? 

Promotrimo najprije starca Šimuna. On je nakon susreta sa novorođenim Bogom bio sav ispunjen Duhom Svetim da je bio spreman odmah poći nebeskom Ocu. Njega ništa više od zemaljskog nije oduševljavalo. Proročica Ana je odmah po susretu s Isusom stala hvaliti Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema, što će reći mesijansko otkupljenje izabranog naroda, pripovijedala o djetetu. A upravo ovakvo iskustvo živoga Boga, kako su ga imali priliku iskusiti starac Šimun i proročica Ana imamo i mi svaki dan na oltaru za vrijeme svete mise, čak štoviše mi imamo mogućnost iskusiti i više, jer imamo priliku blagovati njegovo tijelo i krv, na čemu su nam i anđeli „zavidni“. Pod svetom misom Isus nam se u potpunosti daruje. To je onaj isti Isus koji se rodio u štalici, koji je hodio našom zemljom čineći dobro, koji je mučen i raspet na križu, koji je uskrsnuo i sjedi s desna Ocu,Živ da se za nas žive zauzima. Iz tog razloga se misa s pravom naziva rajem na zemlji te je stoga važno uvijek prije svete mise razmisliti kakvom divnom otajstvu pristupamo i iz tog otajstva crpiti snagu i moć da donesemo plodove dostojne obraćenja. Mi ne samo da možemo postati Šimun ili Ana koji su osluškivali Božju riječ u Hramu, mi možemo po svetoj euharistiji postati sami Hram, trajno prebivalište Božje.